Pored mog prozora svaku večer mjesec zastane i što zatekne tada na ulici ponudi mom pogledu, zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne i u toj slici kakvu samo srebro napraviti može, neprestano titra moja želja da te ugledam u noći. Gledamo se optočeni mjesečinom moja ljubav i ja, čekamo i ne slutimo…
Volim putovanja… Putovanja su tako uzbudljiva, uvijek srećeš nove ljude, upoznaješ nove gradove, običaje. U životu nisam imala priliku mnogo putovati ali mi je životni put a vjerovatno i poziv, neminovno vezan za putovanja. I bez obzira što sam već nekih 10 godina na toj jednoj relaciji, ne tako dugoj (svega 100njak kilometara), bez obzira…
Pada neumorno, cijeli dan, bez prestanka, prava ona jesenja kiša… Jutros mi je čak mirisalo i na snijeg! Ne znaš kako snijeg miriše? 🙂 Ne znam ni ja, mislim, ne znam opisati ali miris mi je savršeno poznat! To je onaj iz djetinjstva, kada ti se šire nosnice, pluća se pune nekim oštrim, bolnim zrakom,…
Mhhhhhhhh (ne znam onomatopeju za duboki uzdah, ali zamislite onaj najdublji koji možete sami napraviti, onaj koji i boli ali istovremeno i oslobađa boli koju nosite sa sobom. E takvim jednim uzdahom započinjem ovaj novi dan i nove redove). Sve što sam ikada željela od njega je da me zavoli… Znam, sada ćete reći da…
Jesen je najbudalastija tuga među tugama. Jesen je moja ljubav od pet zelenookih slova, i laž, najdjetinjastija laž, od koje sam do nesvijesti rđav i dobar. Zašto bi se, inače sve ovo zvalo tako žutim imenom: Oktobar?
Znaš kako je… Neko te povrijedi, nesvjesno ili ne, u onom trenutku kada osjetiš bol apsolutno ti nije važno. I onda, kao šlag na tortu, misleći da se stvar može popraviti, osoba koja te povrijedila, nesvjesno ili ne, kaže izvini… Shvatiš, ok bitna je namjera, shvatio je (ili je shvatila) svoju grešku, ali to "izvini"…
Šmrcam, slinim, kišem… Golica me u nosu, gori mi u grlu. Večeras nisam oka sklopila, kao da mi je neko ugurao vrelu krpu u grlo 🙁 Viroza neka, kažu opasna i tvrdokorna pravo! Prikovala me za stolicu i monitor. Trebala bih spremati i neki ispit ali se izvlačim na bolest 🙂 Šaram po fejsu, forumima,…
Srce puno riječi, suze govore, nestali smo mi ljube, kao koprive, koliko na svijetu ima malo mostova, sami kao otoci, što more razdvaja, kažeš, uvijek ovdje blizu mene, postoji još dio tebe. Kilometri pričaju najtužnije priče, greške kao pijesak, vjetar nosi u lice, tišina postaje moj jedini zvuk, kao prazna boca ostavljen na dnu, kažeš,…
Svoju suprugu Olju upoznao je na igranci. Balašević Olju opisuje ovako: Tada mi se dogodilo nešto čudno: dotad sam svim djevojkama, promatrajući ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer, kad bi ih…
Mrzim kišu! Bilo koju, ljetnju, proljetnju, jesenju… Mrzim, jer me upravo kiša podsjeća na jesen. A jesen sa sobom nosi onaj teški osjećaj melanholije, sjete, tuge… Tada kao termiti od nekud izviru sva ta silna sjećanja i uspomene, nagrizaju dušu kao što crvići jedu truhlo drvo, kao da im je to zadnji obrok u životu!…